Yondan buki waza
Ivan Zafranović, predstavnik Takemusu Aikida za Hrvatsku i dojo cho Takemusu Aiki dojo-a Izvor te Predrag Jukić, dojo cho Aikido kluba Musubi položili 4. Dan Iwama Takemusu Aikido buki waza programa pred Paolo Corallini Shihan-om u njegovom privatnom dojo-u u Osimu u blizini Ancone u Italiji. Iznimno kompleksan program rada s oružjem za 4. Dan je bio odrađen kroz intenzivno dvodnevno ispitivanje koje je završilo s velikim pohvalama Corallini Sensei-a. Također smo imali čast i privilegiju raditi s oružjem iz Iwame s posebnom posvetom Morihiro Saito Sensei-a.
Ivan Zafranović, Paolo Corallini i Predrag Jukić
Primanje u rezidenciji japanskog veleposlanika
NJ.E. g. Masaru Tsuji, veleposlanik Japana u Republici Hrvatskoj, priredio je primanje u rezidenciji u znak zahvale sportskim savezima koji su sudjelovali i pomogli u organizaciji programa povodom Dana Japana održanog nedavno u Zagrebu. U ime Hrvatskog Aikido saveza nazočni su bili Tonči Tadić, predsjednik saveza i Ivan Zafranović, tehnički direktor.
Novi 2. dan-ovi u Musubiju
Rade Sikirić i Tomislav Kušanić, instruktori-asisteniti Aikido kluba Musubi su u subotu 6. listopada na seminaru Paolo Corallini Shihana polagali za Aikido crni pojas 2. dan i svojim fenomenalnim polaganjem su još jednom pokazali kvalitetu hrvatskih aikidoka i aikido kluba Musubi te ostavili zadovoljni osmijeh na licu njihovog učitelja Predraga Jukića. :))
10. jubilarni dolazak Paolo Corallini Shihana u Hrvatsku
Paolo Corallini Shihan, jedan od najvećih učenika legendarnog Morihiro Saito Senseia, počastio nas je i po 10. put svojim dolaskom u Hrvatsku.
Pod organizacijom Hrvatskog Takemusu Aikido Saveza i Hrvatskog Aikido Saveza i pod pokroviteljstvom Hrvatskog Olimpijskog Odbora, u prostorijama kineziološkog fakulteta u Zagrebu održan je dvodnevni seminar tradicionalnog Aikida za sve znatiželjnike i ljubitelje Aikida.
Uz uobičajenu tehničku izvrsnost i mnoštva taijutsu i buki waza tehnika, Sensei Corallini je posvetio puno pažnje kudenu tj. usmenoj predaji gdje se fokusirao na tradiciju u Aikidu i korjenima originalnog Aikida O Senseia Moriheia Ueshibe.
Subotnji trening je završio polaganjima za dan-ove gdje su naši dečki odradili odličan posao! Čestitke Mariu Agiću, Nikoli Kuprešaninu, Siniši Necku i našim Musubijevcima Tomislavu Kušaniću i Radi Sikiriću na odlično odrađenom i uspješno položenom 2. dan-u!!!
Seminaru je prisustvovalo stotinjak aikidoka iz cijele Hrvatske te iz Italije, Njemačke, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije .
I naravno kao i svaki put, seminar je popračen i odličnim druženjem sa Senseijem na subotnjem partyju.
Tri japanska grada, tri tjedna i tri aikidoke
Prvi susret s Tokijom (Nije sjever sve što je gore)
Zamislite da ste u stranoj državi, u višemilijunskom gradu, da ne govorite jezik domicilnog stanovništva, a da oni baš nisu vični engleskom.
OK, sad zamislite da tražite hotel. Naravno, vi ste oprezni i pronicljivi pa ste na turističkom štandu uzeli kartu i pitali ste ljubaznu tetu da vam objasni put. Ona je to i napravila te ste vas trojica, samouvjerono i uz zvuke kotrljanja kufera, odlučili sa aerodroma Narita otići vlakom do kvarta Ueno i sa glavne stanice japanskih željeznica odšetati 15 minuta do hotela.
Kako to često biva, nakon dvadesetak minuta ste sami sebi priznali da nemate pojma kud hodate i da bi valjalo upitati nekog od lokalaca da vam pomogne. Onda ste zaustavljali lokalce i postavljali im to pitanje na engleskom jeziku, ali ste nakon par odgovora tipa wakarimasen/wakaranai/don’t understand odlučili iskoristiti vlastito šturo znanje japanskog jezika da dobijete odgovor.
A tu nastaje novi problem jer za Japance ili ne znate japanski ili ga znate tečno, pa na vaše pitanje na japanskom odgovaraju nizom brzih rečenica od kojih možete razumjeti svaku desetu riječ, a ostatak vjerojatno u slobodnom prijevodu na hrvatski znači „Taj hotel? Pa to vam je vrlo jednostavno. Otiđite do ružičaste zgrade sa slavolucima, zatim prošetajte do pošte koja je novootvorena i, usput budi rečeno, sin mi tamo radi, pa kod hrama skrenite lijevo i nakon dvjesto metara, i garaže sa automatskim rampama, skrenite desno u ljupku malu uličicu i nećete ni trepnuti, a već ćete biti kod hotela kojeg tako željno tražite.“
Onda nakon nekog vremena najstariji, i očigledno najmudriji, od vas zaključi da karta nije orjentirana tako da je sjever prema gore, i nađe pravi put skoro do kraja, a na samom kraju naiđe ljubazni par Japanaca, koji vas odvede točno na odredište bez da ih pitate. Inače, Japanci su jako ljubazni i da nema jezične barijere, ne bi bi bilo nikakvog problema oko snalaženja u Japanu.
Kvart u kojem nam se nalazio hotel zove se Ueno, a u njemu je smješten i veliki park s nacionalnim japanskim muzejem.
Shinjuku je mrvicu veći od Knežije
Odlučili Hrvati otići u kvart za koji su čuli da je najbolji za večernje/noćne izlaske. Naravno, unatoč tome što su imali točno određenu lokaciju na koju su odlučili otići, nisu pogledali gdje se ta lokacija nalazi jer će se prošetat po kvartu i onda je naći.
E pa neće. Shinjuku, kao i Shibuya, Taito i ostalih 20 specijalnih samoupravnih jedinica Tokija, je veličine ovećeg grada i nema nikakve šanse da tamo slučajno nađete određenu lokaciju. Ima more ljudi na cestama, hrpa restorana i samoposluga i, iako je ta fraza izlizana, ovdje stvarno vrijedi ono da se tako nešto mora doživjeti da bi se u potpunosti shvatilo.
Na svu sreću, to je takav kvart da ćete uz nasumično lutanje, osim ako baš nemate sreće, naići na dio sa restoranima i prodavaonicama, koji će vam pretvoriti večer u vrlo zanimljiv izlazak pomaknut desetak godina u budućnost.
Što se restorana tiče, cijene su uglavnom vrlo pristupačne, a ponuda je poprilično raznolika. Iako Hrvati na spomen japanske hrane pomisle na suši, Japanci imaju puno širu i raznovrsniju ponudu pa se nađe ponešto za svačiji ukus. Recimo, dobar ramen (rezanci u juhi sa povrćem i mesom) je nešto što se svakako treba isprobati pri odlasku u Japan. Uz ramen, nije potrebno spominjati i sake, rižino vino koje zbog prozirne boje nepravedno podsjeća na votku. Samo po boji.
Ako ste ljubitelj kave, onda imate isti problem koji imate i u svakoj državi sa germanskim utjecajem, a to je da se espresso teško nalazi. Međutim, vjerovali ili ne, osim Starbucksa postoji i drugih kavana sa jako dobrom kavom, koje, nakon što ih pronađete, religiozno pohodite svako jutro.
Jesu li mladi Japanci međusobno povezani radio-vezom?
Stereotip, koji je europska kultura izgradila o Japancima, govori da su Japanci jako dobro organizirani i da se više ponašaju kao djelići društva nego kao individue. Ovo za organiziranost se vrlo lako uoči nakon par sati provedenih u Japanu. Međutim, ništa bolje ne ukazuje na ovu činjenicu nego kad pogledate koncert japanskog heavy-metal sastava. Točnije, gledate samo publiku jer je ono što rade apsolutno neobjašnjivo i fascinantno u svojoj neobjašnjivosti.
Oni ne pričaju za vrijeme koncerta, između pjesama je tišina, svi stoje na svom mjestu, svi ko jedan pjevaju samo u određenim trenucima, rade jednostavne i komplicirane koreografirane kretnje isto svi ko jedan i ne guraju se osim u trenucima predviđenim za to. I onda svi najedamput stanu. I onda svi ko jedan počnu micat rukama lijevo-desno. I onda najedamput stanu pa počnu mahat kosama.
Stvarno šteta što je zabranjeno snimanje jer je to najčudnija stvar koju smo vidjeli u životu. Tu i tamo je netko od nas pogledom pokušao pronaći dirigenta ili video-zid, koji bi objasnio na koji način to izvode, ali tako nečeg nije bilo.
Konnichi wa!
Nakon tjedan dana provedenih u Tokiju, uputili smo se u Iwamu. Vjerojatno svi znate da je Iwama mjesto u kojem je O Sensei imao svoj dojo i u kojem je nastao tradicionalni Aikido, kojim se bavimo. Ono što možda ne znate je podatak da je Iwama mali gradić i da ponašanje stanovništva na cesti uvelike podsjeća na manja hrvatska mjesta.
Dakle, tamo je sasvim normalno na cesti pozdravljati ljude koje sretnete i vjerojatno se smatra nepristojnim ako to ne napravite. Zbog toga je dobro znati izraze za dobro jutro, dobar dan i dobru večer, kao i to da se pri izgovaranju izraza valja nakloniti.
Kako takvo ponašanje nije viđeno u Tokiju, nije teško zaključiti da je nekad neki japanski „Ivica Kičmanović“ doživio kulturološki šok dolaskom u velegrad, ekvivalentan dizanju šešira i pozdravljanju svakog na cesti.
Aiki-jinja, dojo, treninzi, Tago, šurikeni i misogi
Bez obzira na to koliko ste duhovna osoba i koje su vaše religijske preference, dolaskom u izvorni dojo u Iwami, svakodnevnim posjećivanjem Aiki-jinje i odlaskom na brdo Tago, osjetit ćete duh prošlosti i vremena kad je O Sensei tamo podučavao Aikido. S obzirom da O Senseija više nema, to je ujedno i najbliže što možete doći tim izvornim vremenima.
U Iwami smo trenirali triput dnevno. Od toga je najveći broj treninga vodio Inagaki Shihan, a na večernjim treninzima se izmjenjivao voditelj treninga gotovo svaki put. Popodnevni trening je individualni i tu možete izabrati raditi ono što vam odgovara. Nakon što smo otkrili bacanje šurikena, to smo radili većinu slobodnog vremena, manje ili više uspješno.
S obvezama i dnevnim rasporedom uchi-deshija, upoznao nas je Mark, Amerikanac koji je tamo bio već skoro godinu dana, koji se potrudio da nam pokaže što više zanimljivih stvari pa nas je tako odveo do mjesta gdje je O Sensei radio ritual misogija (pročišćavanja) pod hladnim vodopadom. Tamo smo i mi obavili misogi i mora se priznat da je stvarno hladno.
Ljudi koji dolaze na trening u Iwamu su mahom žitelji okolnih sela i same Iwame. Pretežito su Japanci, ali ima dosta i stranaca. Svi su izrazito gostoljubivi prema novim ljudima i maksimalno se trude komunicirati i pokazati interes prema državi iz koje dolazimo. Jako su dobro društvo i tog jednog domaćeg, obiteljskog i timskog duha definitivno ne nedostaje. Kako na treninzima, tako i na druženjima nakon treninga.
A mi mislili da je nagibni vlak brz
O ovoj temi nema baš puno za pisati, ali svakako treba spomenuti vožnju u shinkansenu. Radi se o najbržem prometalu na tlu, u komercijalnoj upotrebi. Nakon drugog tjedna, otišli smo iz Iwame za Tokijo, a od tamo shinkansenom za Kyoto.
To je onaj poznati japanski brzi vlak i stvarno je strašno brz. Tokijo i Kyoto su udaljeni oko 450 kilometara i tu udaljenost ovaj vlak prijeđe za nešto više od dva sata. Postiže maksimalnu brzinu od gotovo 300 km/h i staje na pet-šest stanica.
Pogled kroz prozor kad ide najvećom brzinom, nešto je posebno i tek tako je moguće shvatiti koliko se vlak nagne kad ulazi u krivine.
Inače, taj prijevoz je prilično skup, ali ga se isplati barem isprobati i shvatiti kao dio turističke ponude.
Sićušni gradić od miljun i pol stanovnika
Bez puno okolišanja, Kyoto je prekrasan grad. Sam centar je pun drvoreda, potočića i starih građevina, i od hrvatskih gradova nas je najviše podsjećao na Samobor. Malo smiješno zvuči, s obzirom da ima milijun i pol stanovnika, ako izuzmemo Osaku i Kobe, s kojima je povezan, jer tada sve skupa ima više od osamanest milijuna.
Grad je jako otvoren prema turistima i u strogom centru ima jako puno lokacija gdje možete izaći navečer. Također, ima dosta europljana tako da su neki kafići organizirali gledanje europskog prvenstva u nogometu, što je posebno bilo zanimljivo za vrijeme utakmice između Italije i Hrvatske, kad su Talijanska većina i japanski simpatizeri njihove reprezentacije bučno pozdravili vodeći gol za Talijane i naglo zašutili kad su primili izjednačujući gol, da bi se u čudu okretali prema uglu kafića gdje su tri njima nepoznate osobe počele pjevat hrvatske navijačke pjesme.
Izvan strogog centra Kyota, nalaze se brojni hramovi, parkovi i dvorci, od kojih svaki nudi svoju priču, a za razgledavanje svega bi nam trebalo par mjeseci. Na svu sreću, saznali smo od lokalnog stanovništva da se do Nare, prvog japanskog glavnog grada nakon centralizacije vlasti, može doći relativno brzo.
Jelen ne čuva hranu za kasnije
Nara je možda i najljepše što smo vidjeli u Japanu.
Radi se gradu koji je bio državno središte od 710. do 740. i od 745. do 794. godine. To je period kad su Japanci preuzeli budizam iz Kine, gradili veliki broj hramova i poradili na centralizaciji vlasti oko cara/carice, počevši od carice Gemmei.
Područje Nare obiluje ogromnim hramovima, kompletno napravljenim od drveta, gustim šumama i velikim kipom Bude u jednom od hramova. Odmah se uoči da je to odredište osnovnoškolskih ekskurzija i da su djeca iz manjih japanskih sredina oduševljena kad vide strance na cesti pa ih u glas pozdravljaju na engleskom jeziku.
Simbol Nare je jelen i tamo ima jako puno jelena koji su prilično pitomi i uopće se ne boje ljudi. Ne boje se ni ljudi njih, osim kad kupe kekse, predviđene za hranjenje jelena, što jeleni anticipiraju pa navale na „žrtvu“, u namjeri da pojedu odmah sve, bez obzira na namjere vlasnika hrane.
Nara je ujedno i zadnja lokacija koju smo posjetili u Japanu, ako izuzmemo zadnju večer u Nariti, gradiću u kojem se nalazi tokijski međunarodni aerodrom. Tamo smo se oprostili s Japanom i ponijeli sa sobom uspomene natrag u Hrvatsku.
By Tomislav Kušanić, Jerko Rebić & Jakiša Tomić
Daniel Toutain Sensei po treći put u Zagrebu
Od 1. do 3. lipnja održao se seminar sa Daniel Toutain Sensei-em, jednim od najboljih učenika legendarnog Morihiro Saito Sensei-a. Sensei je polaznike seminara počastio sa puno više treninga nego što je bilo planirano. Dok je skoro svaki regularni trening bio produžen za pola sata, također su se u jutarnjim satima održavali treninzi koji su se sastojali od meditacije i intenzivnih suburija sa bokkenom i jo-om. Tako se kroz petak navečer, subotu i nedjelju prijepodne skupilo skoro 12 sati fenomenalnog, intenzivnog treninga u kojima je Toutain Sensei pokazao svoju tehničku izvrsnost i nevjerojatnu „kiruršku“ preciznost i zadivljujuću moć i lakoću u izvođenju tehnika.
Seminaru su prisustvovali aikidoke iz svih djelova Hrvatske, a također su prisustvovali i prijatelji aikidoke iz BiH i Slovenije.
Paolo Corallini Shihan/ Ljubljana 24. i 25. 3.
Ovaj vikend smo bili u Ljubljani na seminaru našeg mentora Paola Corallini Shihan-a.
Počastilo nas je predivno sunčano vrijeme i odličan seminar. Jutarnja Bukiwaza sa naglaskom na oduzimanje oružja, tachi dori i tanken dori. Jako zanimljiivi su bili Sankyo i Yonkyo kod Tachi dori-a. Poznavajući i primjenjujući Aiki principe postajemo nepresušan izvor tehnika.
Nakon ugodnog popodnevnog druženja uz “seminarsku dijetu” i ležanja na obližnjoj livadi bilo je vrijeme za Tai jutsu. Na programu su bili Koshi nage, Juji nage te Randori . Moglo je biti i gore. Jako puno Koshi Nage varijanti iz Shomena, Yokomena, Katate doria, Kosa doria. Ista stvar je bila i za Juji nage. Mnoštvo varijanti koje jednostavno treba ponoviti čim prije i uvježbavati sve više. Iako randori nije baš tipičan za seminar Sensei nam je objasnio neke osnovne principe koji bi se trebali primjeniti u Randori-u. Način kretanja, koje tehnike upotrebljavati…
Jako ugodan seminar i super sportsko druženje, baš onako kako treba i biti. Na svakom seminaru se ima što za čuti, vidjeti i naučiti. Na nama ostaje da radimo i primjenimo naučeno te da znaje prenosimo dalje.
Seminar Hrvatskog Aikido Saveza
U Zagrebu je u subotu 10.3. održan redoviti seminar Hrvatskog Aikido Saveza. Seminar je održan u Takemusu Aikido klubu Izvor, a trening su vodili Ivan Zafranović Sensei, 4. Dan, Robert Malić Sensei, 4. Dan i Jakša Alfirević, 2. Dan.
Trosatni susret je završio prezentacijama voditelja Dojo-a u kojima su se prikazali različiti aspekti i stilovi Aikida.
Na seminaru su također sudjelovali i članovi Aikido kluba Musubi te se opet iskazali svojom brojčanošću i radom.
Yamato bubnjari i mi
U subotu, 25. veljače na Oleander terasi hotela Regent Esplanade održan je nastup Yamato bubnjara na kojem smo i mi imali čast pokazati umijeće Aikida.
Povodom koncerta koji se održao u nedjelju u Domu Dražena Petrovića, dan prije je organizirani mali festival japanske kulture na kojem su bile radionice origamija te demonstracija Aikida na kojem su prisustvovali zagrebački klubovi Hrvatskog Aikido Saveza – Izvor, Musubi i Aiki en. Demonstracija je obuhvatila široki spektar Aikido tehnika i posjetioci su imali prilike vidjeti tehnike tai jutsua (goloruke tehnike), buki wazu (tehnike s oružjem) i buki dori (obrana od oružja).
Vrhunac festivala je bio nastup Yamato bubnjara koji su po treći put došli u Zagreb, te je njih 10 bubnjara i bubnjarica s mnoštvom impresivnih bubnjeva, oduševilo je sve posjetioce i slučajne prolaznike i znatiželjnike.
