Naš trener Andrej iz Musubija je napokon nakon tri godine zajedno s partnericom Ivanom ostvario san i otputovao u Japan na tri prekrasna tjedna. Ovo su njihovi dojmovi.
Put u Japan nešto je što smo iščekivali još od one nesretne 2020. godine kada je svijet zadesila zloglasna pandemija korona virusa, a Hrvatsku i dva razorna potresa. Naš let za Japan te iste godine otkazan je zbog zatvaranja međunarodnih granica samo 2 tjedna prije nego što smo trebali poletiti u Zemlju izlazećeg sunca. Tada nismo mogli ni slutiti da će pandemija potrajati tri godine i da će Japan jednako toliko dugo biti zatvoren za sve turiste. No, početkom ove godine odlučili smo opet okušati sreću.
I tako je došao listopad 2023. i vrijeme da se krene na istok. Put nas je vodio preko Helsinkija (koji usput rečeno ima jednu od najljepših zračnih luka koje smo ikada vidjeli) do Tokija. Let je trajao oko 12 sati, ali je prošao relativno brzo zahvaljujući pozamašnoj količini filmova, serija, glazbe i svih drugih mogućih sadržaja koje Finnair nudi svojim putnicima.
Od trenutka kada smo iz zrakoplova ugledali japanske otoke ispod nas, u nama se probudio istinski osjećaj sreće zbog spoznaje da ćemo kroz sat, dva doživjeti ono što smo tako željno iščekivali zadnje 3 godine.
Od trenutka kada smo zakoračili iz aviona bili smo uključeni u nešto što se može opisati kao neka vrsta kontroliranog ‘kaosa’. Zračna luka Haneda je bila prvi susret s nečim što ćemo tek u većoj mjeri doživjeti u Tokiju, a kasnije i u većim gradovima kao što je Osaka.
Zamislite da se pretvorite u mrava i završite u mravinjaku s milijunima drugih mrava i svi znaju kojim putem se kretati, što raditi te koja je njihova uloga u tom mravljem društvu. E, upravo tako nekako najbolje možemo dočarati tu ‘kolektivnu inteligenciju’ koju smo doživjeli u Japanu.
Kroz naš boravak u toj zemlji, još puno puta ćemo uočiti da su Japanci jako društveno orijentirani. To znači da svi rade na tome da im društvo funkcionira najbolje što može jer znaju da će tako svima život biti ugodniji, jednostavniji i općenito kvalitetniji.
Koliko god Tokio ili Japan bili drugačiji od ostatka svijeta, a nekad možda čak i malo zastrašujući, ubrzo smo shvatili da se u Japanu teško izgubiti. Iako su ljudi često užurbani i fokusirani na obavljane svojih svakodnevnih zadataka, uvijek će zastati da pomognu, a pogotovo ako ih pitate za pomoć.
Japanci su jako dobri domaćini, bilo da se nalazite u nekom restoranu ili izakayi (japanska zalogajnica), kod nekoga doma, u muzeju ili na cesti. Znaju da svaka njihova interakcija ostavlja dojam na posjetitelju iz druge zemlje i zato se trude da se osjećate dobrodošlo. Vrlo često i pitaju otkuda ste došli pa makar i ne znali možda uvijek gdje se točno Hrvatska nalazi.
Tokio
Tokio je bio prvi grad u kojem smo proveli nekoliko dana i jako nam se svidio. Riječ je o gradu u kojem gdje god pogledali vidjet ćete nešto zanimljivo, neobično, lijepo ili jednostavno drugačije od onog na što ste navikli.
Među šumom nebodera mogu se pronaći prostrani parkovi, hramovi, razni dućani koji prodaju sve zamislivo i restorani koji nude hranu koja nas je mnogo puta privukla da je probamo. Na prvi pogled jasno je da je Tokio svjetski grad (ili točnije rečeno skup više gradova koji čine jedan velegrad), centar kulture, zabave, nove tehnologije i trgovine. Grad koji ima toliko toga za ponuditi da je vjerojatno 6 dana koliko smo bili u njemu dovoljno samo za zagrebati površinu svega što nudi.
Tokio – Shinjuku
Nakon ludila i užurbanosti najvećeg grada na svijetu zaputili smo se u Gifu prefekturu koja je poznata po svojim planinama, pitoresknim gradovima i selima te dobroj hrani. Prespavali smo u Takayami gdje smo probali i poznatu Hida govedinu koju sami pečete na malom roštilju u restoranu. Takayama također ima i vjerojatnu najljepše očuvani stari grad prepun dućana, radionica i destilerija koje proizvode i prodaju sake (rižino vino). U blizini gradića nalazi se i Shirakawa-Go, selo pod zaštitom UNESCO-a sačinjeno od kuća izgrađenih u tradicionalnom stilu koje izgleda kao da ste zakoračili u neki Kurosawin samurajski film. Nakon Takayame smo preko Kanazawe krenuli vlakom u Kyoto i Osaku. Ali, naravno, morali smo provesti i dan u Kanazawi da isprobamo lokalne riblje specijalitete i pogledamo jedan od najljepših dvoraca u regiji.
Kad smo već kod japanskih vlakova, oni su svakako jedan veliki, neizostavni dio sveukupnog dojma te zemlje. Svi smo čitali o japanskim vlakovima, njihovoj brzini, kvaliteti i točnosti kada je vrijeme u pitanju. No, tek kada se vozite vlakom u Japanu shvatite koliko su točne te priče. Vlakovi prelaze stotine kilometara u svega par sati i stižu na odredište točno u minutu.
Takayama i Shirakawa Go
Kyoto je još jedan veliki grad, ali ipak ne toliko velik i užurban kao Tokio. U njemu se može osjetiti malo opušteniji duh i drugačiji način života nego u glavnom gradu, iako je Kyoto do sredine 19. stoljeća bio glavni grad Japana. Kyoto također ostavlja dojam grada koji je duhovniji i koji na trenutke može izgledati kao da ste još uvijek u Edo periodu u 19. stoljeću. Tome vjerojatno pridonosi bezbroj hramova na koje možete naići u gotovo svakoj ulici i jako lijepo sačuvan stari grad u kojem se nerijetko mogu vidjeti gejše, rikše te djevojke i mladići u tradicionalnim kimonima. Naime, Kyoto i Kanazawa su jedni od rijetkih japanskih gradova koji u Drugom svjetskom ratu nisu pretrpjeli gotovo nikakvu štetu od mnogih bombardiranja savezničkih sila. Upravo zbog takve slike Kyoto je prepun turista i ponekad zna biti naporno provlačiti se kroz gomilu ljudi koji rade selfije u tim istim ulicama i pred hramovima. Ali s obzirom da smo i mi sami bili turisti tamo, ne smijemo se previše žaliti i zamjeriti.
Kyoto
Nakon Kyota smo se zaputili u obližnju Osaku. Osaka ima ‘vibru’ grada poput Tokija, ali je ipak nešto drugačija. Dok se u Tokiju ljudi pridržavaju nekih normi i obrazaca ponašanja koji su tipični za Japan, u Osaki se čini kao da to pomalo pada u vodu. Ubrzo smo primjetili da za razliku od ostalih mjesta u kojima smo bili, u Osaki ljudi nerijetko piju i puše na cesti, ponekad i zagalame ili pređu cestu „na crveno“. Po sveukupnom dojmu Osaka se čini svakako bliža našem ‘balkanskom’ mentalitetu nego bilo koji drugi japanski grad. To naravno nije ništa loše jer se i u Osaki i dalje osjećate kao u Japanu, samo u nekom malo opuštenijem i slobodnijem Japanu.
Osaka
Valja spomenuti i jednodnevni izlet iz Osake u gradić Koyasan na planini Koya. Koyasan je središte Shingon budizma te mjesto u kojem se nalazi najveće groblje u Japanu. Sveukupno oko 200 000 grobova i grobnica nalazi se uz kameni put koji vodi kroz visoku šumu japanskih cedrova. Na kraju tog puta nalazi se mauzolej u kojem se, prema vjerovanju redovnika, nalazi osnivač Shingon budizma, Kōbō Daishi u vječnoj meditaciji. Posjet Koyasanu je definitivno bio jedan od vrhunaca našeg putovanja.
Iz Osake nas je put dalje vodio prema Hiroshimi, gradu koji je nažalost najpoznatiji po prvoj upotrebi nuklearnog oružja u povijesti čovječanstva. U svega par minuta tog sunčanog ljetnog jutra 1945. gotovo cijeli grad sa otprilike 100 000 ljudi nestao je s lica zemlje. Iako Hiroshima ima tužnu povijest, grad je u isto vrijeme jedan od najljepših koje smo vidjeli na našem putu. Dan danas taj grad predstavlja nadu u bolje sutra i želju da mir na svijetu jednog dana bude realnost, a ne samo neostvarivi utopijski ideal. Nakon Hiroshime posjetili smo i otok Miyajimu koji je poznat po jednom od simbola Japana. Riječ je o Toriju podignutom u plićaku mora koji je UNESCO zaštitio kao Svjetsku kulturnu baštinu.
Koyasan
Nakon večeri u Miyajimi morali smo ‘hvatati’ rani shinkansen (brzi japanski vlak o kojem se može napisati jedan cijeli zasebni članak) za Tokyo pa potom i let natrag za Zagreb. Ali prije nego što se oprostimo s Japanom, trebalo je posjetiti još jedno značajno mjesto.
Iwama je mali gradić (možda je čak preciznije reći selo) koje aikidokama ima posebno značenje. Naime, u Iwami je Morihei Ueshiba (Ōsensei) usavršio vještinu koja je danas poznata kao aikido. Mnogi veliki učitelji su upravo tamo započeli svoj aikido put te dan danas ljudi diljem svijeta znaju za to malo mjesto u Ibaraki prefekturi. Ljudi koji tamo žive znaju koliko toga su im aikido i Ōsensei dali pa je tako sve u duhu aikida. Na ulicama se mogu vidjeti slike osnivača i pročitati njegovi citati. Centar mjesta je, naravno, Aiki Jinja, odnosno aikido svetište gdje smo morali svratiti odati počast. Pored svetišta se nalazi i poznati dojo gdje ljudi iz cijelog svijeta dolaze trenirati, učiti i izmjenjivati iskustva
Iwama
Nakon posjeta Iwami, došlo je vrijeme da se zaputimo u zračnu luku Narita za naše povratno putovanje. Moramo se pohvaliti da smo u povratku letjeli preko Sjevernog pola što se zaista ne događa često.
Još neka mjesta koja smo posjetili i voljeli bi ih istaknuti su grad Himeji gdje se nalazi najveći japanski dvorac, gradić Nara u kojem jeleni slobodno šetaju ulicama (i možete ih hraniti posebnim rižinim keksima) te gradić Niko s predivnim kompleksom hramova. Zapravo, nemoguće je sve opisati i dočarati samo riječima, zato razmislite i vi o putovanju.
Nara i Nikko
Iako možda zvuči kao klišej, za kraj možemo reći da je put u Japan bio jedno iskustvo koje nas je obogatilo i pokazalo nam što sve ljudi mogu napraviti kada rade zajedno i za dobrobit društva. Ovo je putovanje koje ćemo definitivno (pokušati) ponoviti. Tako da ćemo za kraj, umjesto zbogom, Japanu reći do idućeg puta…. 😊
Kanazawa
Miyajima
Tekst napisali Andrej Sabljić i Ivana Mlinarić
