AIKIDO KLUB "MUSUBI"

TAKEMUSU AIKIDO ASSOCIATION CROATIA

Japanski mačevi

 

Još od mitskih vremena mač je prisutan u svijesti japanskg naroda. Mit kaže da je bog oluje i groma Susano bio protjeran s neba u zapadni Japan zbog neprimjerenog ponašanja prema svojoj sestri, božci Sunca Amaterasu. Mit dalje prenosi da je tamo ubio osmoglavog zmaja, iz čijeg je repa izvadio prekrasan mač i poklonio ga sestri u znak pomirenja. Božica Amaterasu poslala je svog unuka Ninigija na zemlju predavši mu tri dragocjenosti: zrcalo, dragulj i mač – Kusanagi , koje Ninigi ostavlja u nasljeđe prvom japanskom caru Jimmu.

Svoje puno značenje mač je zadobio u rukama samuraja koji su se na putu ratnika vodili kodeksom časti. Japanski mač, simbol duha i izraz volje svakog tko ga koristi, najgrublje rečeno je oružje, ali oružje koje i danas zadivljuje umijećem i ljepotom izrade.

 

Mač kroz povijesna razdoblja

Povijesni podaci govore da su se mačevi u stara vremena uvozili iz Kine i Koreje, a za njima su došli kovači koji su prenjeli vještinu izrade mačeva u Japan. Najraniji mačevi u Japanu bili su varijante chokuto ili “ravnog mača”, čija je karakteristika bila ravna oštrica veoma malog i zakrivljenog vrha.

Legenda kaže da je prvi japanski mač izradio Amakuni Yasutsuna oko 720. godine. Amakuni i njegov sin Amakura izrađivali su oružje za carsku vojsku. Povlačeči se iz bitke, vojska je jednoga dana prolazila pokraj Amakunijeve kovačnice, a car koji je običavao pozdraviti Amakunija i druge kovače, prošao je ne osvrnuvši se. Kako je vojska prolazila, povrijeđeni Amakuni je primjetio da mnogi nose polomljene mačeve. Zakleo se tada da će izraditi mačeve koji se neće lomiti i da će tako povratiti carevu naklonost.

Amakuni i njegov sin zatvorili su se u kovačnicu i molili se šinto bogovima sedam dana i noći. Zatim su se dali na posao, oplemenjujući metal oštrice i unoseći u rad sve svoje znanje i umijeće kako bi stvorili savršeni mač. Nakon mjesec dana iznjeli su iz radionice mač koji je bio lagano povijen i imao samo jednu oštricu. Zadovoljni postignutim, nastavili su unaprijeđivati postupak i kada su se ratnici slijedeće godine vratili iz rata, nije više bilo slomljenih mačeva. Metode legendarnog Amakunija i dalje su usavršavane kroz narednih deset stoljeća, ali je temeljna tehnika kovanja oštrice ostala ista.

Istraživanja potvrđuju da se ova legendarna promjena ravne u zakrivljenu oštricu dogodila u razdoblju Heian (794 – 1185.). Na ovu je promjenu po svojoj prilici utjecala činjenica da se zakrivljeni mač brže vadi iz korica i da ima veći kut siječenja. Mač sa zakrivljenom oštricom, nippon-to, brzo je ušao u široku upotrebu zbog boljih osobina u odnosu na stari “ravni” mač. Razlog njegovom savršenstvu bio je kvalitetniji čelik i napredak u tehnici kovanja.

Mačevi razdoblja Kamakura (1185. – 1333.) prolazili su svoj put do savršenstva kroz tri podrazdoblja: rano, srednje i kasno. Oštrica je postajala čvršća i elastičnija, i protezala se cijelom dužinom mača. Razdoblje Kamakura slovi kao razdoblje najkvalitetnijih i najljepših mačeva. U ovom je razdoblju mač dosegao svršenstvo. Za vrijeme razdoblja Nanbokucho (1333. – 1392.) proporcije oružja pretjerano su povećane. Oštrice su uglavnom bile duže od jednog metra, iako ih je bilo i od sedamdset centimetara. Ovaj je mač bio prethodnik uchi-gatane iz Muromachi razdoblja (1392. – 1573.), koji je pak prethodio katani . Svom oružju, pa tako i mačevima smanjene su proporcije; vraća se stil izrade mčeva iz razdoblja Kamakura, mada više nikada u onako savršenom obliku. Kvaliteta oštrice slabi, mačevi postaju teži, manje zakrivljeni, širi i kraći (60 cm), ali su mogli prerezati i najčvršći oklop koji se u to vrijeme koristio. Osim katane počinje se nositi kratki mač wakizashi. Mačevi postaju dostupni svima, čak i seljacima.

U razdoblju Momoyama (1573. – 1600.) ponovno su se počele izrađivati veličanstvene oštrice velike umjetničke vrijednosti. Mnogi mačevi izvanrednog su oblika od vrsno kovanog i kaljenog čelika. Gravure i žljebovi na mačevima zadivljujuće su urezani. Javlja se naziv “novi mač” (šin-to), nastao ne samo zbog novih oštrica, već i zbog novih stilova i metoda izrade.

Mačevi ranog razdoblja Edo (1600. – 1688.) gube na kvaliteti oštrice, dok bitnija postaju vanjska, raskošna obilježja: bojaju se zlatnim lakom, oblažu plemenitim metalima i sedefom. Drške mačeva oblažu se kožom morskog psa i raznim dekorativnim ornamentima. U razdoblju Genroku (1688. – 1704.) mačevi postaju prvenstveno dekorativni predmeti koji pokazuju društveni status, ugled i bogatstvo onih koji ih nose.

U novijem razdoblju Japana (1704. – 1867.) vlada je pokrenula nekoliko pokušaja da oživi duh ratničke klase i zanimanje za mačeve, da bi početkom razdoblja Meiji, 1876. godine, donjela odluku o zabrani nošenja mačeva. Od ove će godine izrada i značaj mača u Japanu polako padati u zaborav.

 

Izrada mača

japanski mač

Postupak izrade mača znao je trajati i do mjesec dana, a za to su vrijeme majstor i njegov šegrt bili potpuno odvojeni od vanjskog svijeta. Prije samog početka kovanja oni bi po šintoističkom obredu radionicu okružili posvećenim konopima, obavili obredno kupanje i obukli ceremonijalne halje. Nakon svih nužnih priprema majstor kovač bi se pomolio bogu-zaštitniku da bude s njim i šegrtom pri izradi. Svaki zamah čekićem, svako uranjanje u vodu i vatru bili su od velike važnosti. Japanci su vjerovali da mač ima svoj život i da mu kovač kovanjem daje dio sebe.

Od početka do kraja izrade proces kovanja tekao je po zakonima šintoizma. Konfucijanski kodeks započeo bi onog trenutka kada bi mač došao u ruke samraja: zadatak mu je bio služenje i apsolutna odanost zakonitom gospodaru. U duhu zena mač je trebao djelovati kada bi se jednom izvukao iz korica.

Početak izrade mača sastojao se u uzastupnom spajanju mekših i tvrđih slojeva metala, pri čemu se dobivala metalna šipka sastavljena od više tisuća metalnih slojeva, što je u konačnici maču davalo potrebnu fleksibilnost. Kod kovanja je bilo izuzetno važno ukloniti zaostale nečistoće i zrak iz metala jer dovode do lomljenja oštrice. To se postizalo tako da se metal višestruko zagrijavao pa potom uranjao u vodu, pri čemu su otpadne tvari izlazile na površinu.

Od metalne šipke prvo bi se grubo iskovala oštrica, a onda iscrtao luk mača. Utvrdivši oblik, majstor bi iskovao dršku i obilježio je jasuri znacima koji predstavljaju potpis majstora. Prema tim oznakama stručnjaci mogu odrediti vrijeme, radionicu i majstora kovača.

Kad bi oštrica dobila potrebnu tvrdoću, čvrstoću i žilavost, premazivana je slojem gline, pepela i vode, čime se povećavao sadržaj ugljika u metalu i postizala tražena kvaliteta. Budući da se dijelovi pod glinenom smjesom manje zagrijavaju i sporije hlade (čime se dobiva na savitljivosti) u odnosu na nepokrivene dijelove koji se više zagrijavaju i brže hlade, tako se izbjegavala krutost cijele oštrice i lomovi prilikom udarca. Oštrica se potom zagrijavala u užarenom ugljenu do određene temperature, tj. “dok ne dobije boju Mjeseca koji upravo kreće na put preko nebeskog svoda za lipanjskih ili srpanjskih večeri”, a zatim se naglo urajala u vodu. Svoj konačan oblik mač bi dobio tek poslije kaljenja.

Kaljenje oštrice najzahtijevniji je i najosjetljiviji dio izrade mača. Kad je ovaj dio posla obavljen, dobija se tvrda oštrica i savitljivo tijelo mača. Oštrica se zatim dorađuje brusnim kamenjem različite tvrdoće i polira uljem kako bi dobila potrebnu oštrinu i sjaj. Završni dio rada na maču je ukrašavanje – u meki se dio utiskuju stilizirani oblici morskih valova, trešnjina cvijeta , zmajeva i sl.

Gotovi mač morao se iskušati, pri čemu se dokazivalo majstorsko umijeće.

 

Majstori kovači

Japan je kroz povijesna razdoblja imao puno zapaženih majstora kovača, od kojih ćemo spomenuti samo nekoliko najistaknutijih.

Legendarni Amakuni iz razdoblja Heian smatra se zaslužnim za promjenu od ravne ka zakrivljenoj oštrici. Okazaki Masamune pojavljuje se u razdoblju Kamakura; uz njega i njegovog učenika vezuje se sljedeća priča: “Jednom je jedan čovijek želio provjeriti karakter Muramasinog mača i zaronio je njegovu oštricu u vodu. Otpalo lišće koje je mirno plovilo potokom dolazilo bi do oštrice i cijepalo se na pola. Nakon toga je čovjek u vodu stavio Masamuneov mač i s čuđenjem primjetio kako lišće zaobilazi oštricu.”

Poruka ove priče je ta da je Masamune, čiji se mačevi smatraju nenadmašnima, stvarao mač iz plemenitih i humanih pobuda. Njegov mač nije, za razliku od Muramasinog, bio stvoren da nepotrebno ubija, nego da štiti i da se koristi kada je pravda narušena.

Šintogo Kunimitsu, Masamuneov učitelj, utvrdio je način izrade mačeva koji se održao do današnjih dana. Za majstora Getsua zapisi kažu da je petnaest puta presavijao i prekrivao početnu šipku, što znači da je mač imao tridesetak tisuća slojeva, a svaki sloj drugačije svojstvo. Tu su još majstori Sukezane, Munechiki, Sadamune (najbolji Masamuneov učenik) iz ranog razdoblja Nanbokucho, te Nobukiri koji je pak bio najbolji Sadamuneov učenik.

Treba istaknuti da stari majstori kovači nisu stvarali mačeve zadivljujuće ljepote isključivo radi vlastite slave, nego zbog časti koju bi im ukazao car ili samuraj davši im zadatak iskovati mač. O tome lijepo govori kovač Munechiki: “Ne upuštam se u ovaj posao radi vlastite slave već da ispunim uzvišenu zapovijed Cara koji vlada čitavim svijetom. Molim se svim bogovima kojih ima koliko i Ganges pijeska da dođu i pomognu pokornome Munechikiju koji će dati sve od sebe da napravi mač dostojan uzvišenog vladara.”

Svi navedeni i nenavedeni majstori kovači nisu bili samo obrtnici već i nadahnuti umjetnici, a radionica je bila njihovo svetište.Oni su “vjenčavali vatru i vodu”, ali na takav način da su se ti “brakovi” održali i danas, toliko stoljeća nakon njihova “sklapanja”.

 

Zen i mačevanje

Zen se u Japanu učvrstio krajem XII. stoljeća, a zbog svoje praktičnosti osobito se raširio među samurajima, kao put usredotočenja svijesti i ovladavanja sobom, što je izuzetno bitno kod mačevanja. U borbi samuraja pobjeđuje onaj koji je duhovno jači, što znači i vještiji. Zahvaljujući zenu samuraji su se usavršavali u svojoj vještini jer zen podrazumijeva pročišćenje, nutarnju pripravnost, te intuitivno pronalaženje riješenja. Zen meditacija učila je samuraje kako isprazniti um i usredotočiti se (bez opterećivanja sadašnjeg trenutka prošlošću ili budućnošću), kako izbjeći nizanje racionalnih ili iracionalnih misli i pretpostavki (što neizbježno umanjuje borilačku spremnost) i postupiti u datom trenutku na najbolji način.

Najpoznatiji među velikim mačevaocima koji su prihvatili zen bili su Tsukahara Bokuden, Sekuin i Mijamoto Musashi, poznat još pod nadimkom Kensei, što u prijevodu znači “Svetac mača”. Musashijeve udarce nitko nije mogao predvidjeti jer su bili različiti od zamaha koji su se učili u školama mačevanja. Razlog tome su njegovi učitelji koji nisu bili samo fizičke osobe, nego kako sam kaže: vjetar, voda, planine, životinje i ptice. Musashi je govorio: “Vježbanje mačevanja je istovremeno vježbanje i savladavanje vlastitog duha (…) Učim od svojih protivnika u dvoboju i učenje je jedini razlog zbog kojeg se borim.”

Sačuvani podaci govore da je neumorno vježbao i borio se i da je na takav način proveo čitav svoj život. Jedna od njegovih zen izreka kaže: “Vježbati tisuću dana – to je disciplina; vježbati deset tisuća dana – to je dotjerivanje.”

 

Mač – duh samuraja

Mač, produženi “britki duh ratnika”, bio je samurajev vjerni pratilac od djetinjstva do smrti. Mač je bio simbol njegove vrline, hrabrosti i snage; smatralo se da mač “učvršćuje” njegovu odlučnost i čuva ga od bilo kakvih neplemenitih djela. Besprijekorna čistoća metala, njegov sjaj i moć poistovjećivali su se s karakterom njegova vlasnika. Samurajima je uz sepuku, jedini častan odlazak s ovoga svijeta bio poginuti u borbi s mačem u ruci. Vjerovali su da jedino takav način mogu zaslužiti mjesto uz svoje pretke na nebu.

Dani samuraja i mačeva davno su minuli, ali su ostale priče o duhu jednog vremena u kojem je čast bila vrijednija od života. Mač je danas u Japanu ponovno cijenjen. Vlada financira majstore kovače koji ih izrađuju kao umjetnička djela. Mačevi su postali nacionalno blago na koje su Japanci ponosni jer ih podsjećaju na slavne dane njihove prošlosti.

 

Erik Škara

Izvor: Nova Akopola br. 45, listopad-prosinac 2005.